Na pitanje tužioca zašto je odlučila da svedoči nakon što je ćutala skoro osam godina, ona je rekla: „[da] stavim do znanja da se to zaista dogodilo. Nije mi lakše da pričam o tome danas, ali sam ipak želela da svi čuju o tome”.
Podsećanje na brutalne prisilne mobilizacije izbeglica u Srbiji – mnogi mobilisani se nisu vratili svojim porodicama.
Kao aktivistkinja za ljudska prava, inspirisana sam da se bavim temom manjinskih prava na Kosovu zato što verujem da svaka osoba ima osnovno pravo na jednakost i dostojanstvo. Prava manjina, uključujući etniče i verske manjine, su od izuzetne važnosti, jer ove grupe su marginalizovane i nipodaštavane. U slučaju Kosova, ono ima složenu istoriju etničkih tenzija, i pitanje manjinskih prava su ozbiljan problem.
Od mlađih dana uvijek mi je cilj bio da doprinesem društvu Bosne i Hercegovine kroz meni dostupne mehanizme, koliko god postigao uvijek sam osjećao da to nije dovoljno. Činjenica da živimo u tranzicijskoj državi daje određenu motivaciju gdje pokušavamo popraviti nepopravljivo. Iako u momentu zvuči nemoguće, bez truda nema rezultata. Svjesni smo da iz dana u dan naše balkanske države napuštaju ne samo mladi ljudi već kompletne porodice što je jako zabrinjavajuće, da li će se naše države pretvoriti u države penzionera?
Dijalog o pravima manjina postoji, ali u tom dijalogu samo jedna strana sluša dok druga rukovodi. Zakon o inkluzivnom dodatku i Zakon o asistenciji se godinama stvaraju i sastavljaju. Njihova ispostava se već godinama iščekuje zbog čega su mnoge udruge u međuvremenu pokušale proces ubrzati. Krajem 2013. godine počelo je lobiranje za Zakon o inkluzivnom dodatku, no zbog učestalih izmjena ministara unutar Ministarstva socijalnih politika, pokušaji Udruga osoba s invaliditetom često su ličili na kampanjsko učenje prije ispita. Dolaskom novih ministara, svi razgovori morali su biti pokrenuti ispočetka i prije nego što su mogli oformiti koherentan prijedlog, priča se već ponavljala.