fbpx

Promena kreće od nas – Emir Ćosović, Bosna i Hercegovina

Ostavi komentar
Od mlađih dana uvijek mi je cilj bio da doprinesem društvu Bosne i Hercegovine kroz meni dostupne mehanizme, koliko god postigao uvijek sam osjećao da to nije dovoljno. Činjenica da živimo u tranzicijskoj državi daje određenu motivaciju gdje pokušavamo popraviti nepopravljivo. Iako u momentu zvuči nemoguće, bez truda nema rezultata. Svjesni smo da iz dana u dan naše balkanske države napuštaju ne samo mladi ljudi već kompletne porodice što je jako zabrinjavajuće, da li će se naše države pretvoriti u države penzionera?

Primjetno je da svi koji migriraju, migriraju u zemlje Evropske Unije. Moj cilj je dovesti zakone, prakse i životni standard EU u Bosnu i Hercegovinu, iako  smo dobili kandidatski status (od kojeg samog po sebi nemamo ništa konkretno) od lokalnog do državnog nivoa političari moraju „zasukati rukave“ i ispuniti 14 ključnih prioriteta za članstvo. Tokom svog aktivizma bavio sam se raznim temama, a u zadnje vrijeme za mene dvije najbitnije tematike su mladi ljudi i osobe sa invaliditetom. Smatram da su to najranjivije grupe u Bosni i Hercegovini, iako tokom ovog teksta zadržat ću se na tematici osoba sa invaliditetom, iako mladi još nisu postali manjina ako političari nastave se na ovaj način brinuti o nama bojim se da ćemo postati manjina.

Kada govorimo o manjinskim pravima treba naglasiti da to nije privilegija već ravnopravnost. Nažalost problem većine država, a posebno država Balkana je to što sistemska diskriminacija vodi u život na ivici siromaštva. Upravo iz tog razloga sam odabrao da se bavim i ovom tematikom. Ako u društvu u kojem osoba koja ne pripada manjinskoj grupi uživa određena prava i opet na kraju dana nosi se sa svojim problemima ne možemo ni zamisliti kako je osobama koje pripadaju manjinskim grupama. Poznato nam kako je teško doći do prvog zaposlenja, polaganja vozačkog ispita, rentanja/kupovine apartmana itd. zamislite taj teret puta dva. Manjinska prava su od iznimne važnosti. U zavisnost od grupe do grupe njihova prava nisu u većini slučajeva prepoznata i ako jesu to je mrtvo slovo na papiru nekog zakona gdje se ne vrši monitoring i sama implementacija istog. U nekim grupama među samim pripadnicima nema dovoljno volje za borbu jer nakog dužeg perioda borbe bez ikakvog uspjeha prirodno je da ta nada polako nestaje. Postoje grupe koje nisu u mogućnosti boriti se za svoja prava i na kraju dana mora neko stati iza njih. Vjerujem u ravnopravnost za sve, te iz tog razloga smatram da svi moraju imati jednake prilike za sve kako bi život u zajednici bio sinhronizovaniji.

Pričajući o promjenama prvenstveno moramo početi od sebe. Ne možemo očekivati da „magično“ preko noći kolektiv u kojem živimo prihvati manjinske grupe. Priznali to mi ili ne postoji mnogo stereotipa krenuvši od naših lokalnih zajednica pa dalje. Nakon što promjena krene od nas treba je nastaviti na društvo u kojem se nalazimo. Na porodicu, prijatelje, komšije, te nakon toga nastaviti dalje. Glavni problem su uvijek oni koji donose odluke u naše ime, izabrani politički zvaničnici. Kako i mi tako i manjinske grupe trebaju da do kraja konzumiraju svoje građansko pravo na participaciju na izborima i ostalim društveno-političkim procesima. Smatram da u Bosni i Hercegovini i drugim državama Balkana nema dovoljno sluha za takve grupe jer uvijek ima neki gorući problem kojeg je potrebno riješiti prije njihovog. Za mnoge političare to je problem tokom jednog dana, jedne sjednice parlamenta dok osobe koje pripadaju manjinskim grupama svoje probleme i nedaće proživljavaju svaki dan. Mi kao kolektiv trebamo biti veća potpora takvim njima kako bi zajedno napravili adekvatan, ravnopravan ambijent za sve nas. Iako svima zvuči kliše ali podizanje svijesti je glavna tematika kojom se trebamo baviti svi mi koji se borimo u ime njih. Sve to kreće od kosih pogleda u supermarketima do izabranih zvaničnika koji ne mare za tim.

Uloga nas je da se uvijek adekvatno edukujemo po ovim pitanjima kako bi sutra mogli zastupati kako njihova tako i svoja prava. U jednu ruku zadovoljan brojem aktivista i edukatora na ove tematike, ali ono što po meni predstavlja veći problem je to što većina tog kadra nije adekvatno obučena ili se jednostavno tu nalaze kako bi sutra mogli dodati u svoj CV (u tome nema ništa loše), biti kul u svom društvu, eventualno zaraditi neki novac. 

Empatije, srčanosti i ljubavi u ovom tzv. poslu treba, jer kada to neko radi iz čiste koristi u većini slučajeva prestankom izvora finansija tu se završava sva priča. Ima dosta dobrih duša koje su predane i voljne voditi ovu borbu u ime svih nas. Mi smo ti od kojih kreće promjena, kada se točak zakoluta u pravom smjeru jako teško ga je zaustaviti.

Aktivizmom do boljeg sutra!

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *