Od mlađih dana uvijek mi je cilj bio da doprinesem društvu Bosne i Hercegovine kroz meni dostupne mehanizme, koliko god postigao uvijek sam osjećao da to nije dovoljno. Činjenica da živimo u tranzicijskoj državi daje određenu motivaciju gdje pokušavamo popraviti nepopravljivo. Iako u momentu zvuči nemoguće, bez truda nema rezultata. Svjesni smo da iz dana u dan naše balkanske države napuštaju ne samo mladi ljudi već kompletne porodice što je jako zabrinjavajuće, da li će se naše države pretvoriti u države penzionera?
Dijalog o pravima manjina postoji, ali u tom dijalogu samo jedna strana sluša dok druga rukovodi. Zakon o inkluzivnom dodatku i Zakon o asistenciji se godinama stvaraju i sastavljaju. Njihova ispostava se već godinama iščekuje zbog čega su mnoge udruge u međuvremenu pokušale proces ubrzati. Krajem 2013. godine počelo je lobiranje za Zakon o inkluzivnom dodatku, no zbog učestalih izmjena ministara unutar Ministarstva socijalnih politika, pokušaji Udruga osoba s invaliditetom često su ličili na kampanjsko učenje prije ispita. Dolaskom novih ministara, svi razgovori morali su biti pokrenuti ispočetka i prije nego što su mogli oformiti koherentan prijedlog, priča se već ponavljala.
Manjinska prava su česta i bitna tema ne samo za javni diskurs, već i za opšti bonitet jedne zajednice. Stanovništvo, kao jedna šarenolika mešavina porekla, verovanja, prakse, pa i želja, podložna je neprestanim promenama. Neke promene, u (nasilno) homogenim društvima kao što je srpsko, teško dolaze do izražaja i susreću se sa mnogim preprekama. Nejednakost manjina u odnosu na ostatak stanovništva je duboko utemeljen problem, prožimajući se kroz sve slojeve društva – od ekonomskog i geografskog, preko kulturološkog, pa do socijalnog i legislativnog. Kao neko ko se bavi kulturom (koja se često tumači kao jedna od baza nekog društva), smatram da su teme manjinskih prava od izuzetne važnosti, jer manjine su podjednako važne niti kulturnog miljea jedne zajednice koliko i većina. Svojim običajima, tradicijama i verovanjima doprinose lokalnom stanovništvu i obogaćuju istoriju i kulturu jednog prostora – bilo geografski, ekonomski, pa i politički. Bilo bi krajnje nezahvalno konstanto crpeti kulturne resurse manjina, bez namere da se upravo ti resursi, kao veliki doprinos jednom osobenom kulturnom identitetu, prepoznaju kao jednaki učesnici u njegovom stvaranju. Shodno tome, manjinska prava moraju biti aktuelna tema jer dok god se ona budu tretirala kao pitanja od manje važnosti, neće moći da se istinski uvidi napredak ljudskog društva koje se definiše kao heterogeno, raznoliko, podložno i raspoloženo za promene.
Često se provlači po medijima izraz 'multietnički', 'multikulturalni', 'građanska država'. Sve su to neke asocijacije koje prate Crnu Goru, u dobrom i lošem smislu. U dobrom da se neki od nas trude da ono što stoji na papiru postane stvarnost, a u lošem da je stvarnost potpuno drugačija od onoga što tvrde ti papiri. Nažalost, češće ćemo pročitati da je došlo do kršenja nekih osnovnih ljudskih prava i sloboda, nego da je nešto pozitivno urađeno u unaprjeđenju istih. Kao neko ko želi da živi u uređenom društvu, u svojoj zemlji, a ne neko ko želi da ode u sređeni sistem, smatram da je vrlo bitno da promjene počnu od mene. Želim da dam svoj doprinos, ma koliko on skroman bio, jer iako možda neće biti dovoljno biće početak i nadam se da će se neko usuditi kao i ja, te ćemo tako stvoriti lavinu promjena, ne samo u nama nego i u društvu u kojem smo.
Inicijativa mladih za ljudska prava u Srbiji (YIHR Srbija) podnela je u ponedeljak 23. januara pritužbu Poverenici za zaštitu ravnopravnosti zbog diskriminacije pripadnika/ca albanskog naroda od strane Bezbednosno-informativne agencije (BIA).
