Tolerancija – reč koja se često koristi kao neka vrsta moralnog ideala, kao vrednost koju treba da negujemo. Ali šta zaista znači kada kažemo „tolerancija“? Da li iko od nas stvarno želi da bude tolerisan? Zamislite da vam neko kaže: „Ja te tolerišem“, teško da osećate prihvatanje, poštovanje ili vrednovanje. Tolerancija nije znak da nas neko zaista vidi, već suprotno – ona postavlja granicu, distancu između nas.
Kao aktivistkinja za ljudska prava, inspirisana sam da se bavim temom manjinskih prava na Kosovu zato što verujem da svaka osoba ima osnovno pravo na jednakost i dostojanstvo. Prava manjina, uključujući etniče i verske manjine, su od izuzetne važnosti, jer ove grupe su marginalizovane i nipodaštavane. U slučaju Kosova, ono ima složenu istoriju etničkih tenzija, i pitanje manjinskih prava su ozbiljan problem.
Od mlađih dana uvijek mi je cilj bio da doprinesem društvu Bosne i Hercegovine kroz meni dostupne mehanizme, koliko god postigao uvijek sam osjećao da to nije dovoljno. Činjenica da živimo u tranzicijskoj državi daje određenu motivaciju gdje pokušavamo popraviti nepopravljivo. Iako u momentu zvuči nemoguće, bez truda nema rezultata. Svjesni smo da iz dana u dan naše balkanske države napuštaju ne samo mladi ljudi već kompletne porodice što je jako zabrinjavajuće, da li će se naše države pretvoriti u države penzionera?
Dijalog o pravima manjina postoji, ali u tom dijalogu samo jedna strana sluša dok druga rukovodi. Zakon o inkluzivnom dodatku i Zakon o asistenciji se godinama stvaraju i sastavljaju. Njihova ispostava se već godinama iščekuje zbog čega su mnoge udruge u međuvremenu pokušale proces ubrzati. Krajem 2013. godine počelo je lobiranje za Zakon o inkluzivnom dodatku, no zbog učestalih izmjena ministara unutar Ministarstva socijalnih politika, pokušaji Udruga osoba s invaliditetom često su ličili na kampanjsko učenje prije ispita. Dolaskom novih ministara, svi razgovori morali su biti pokrenuti ispočetka i prije nego što su mogli oformiti koherentan prijedlog, priča se već ponavljala.
Manjinska prava su česta i bitna tema ne samo za javni diskurs, već i za opšti bonitet jedne zajednice. Stanovništvo, kao jedna šarenolika mešavina porekla, verovanja, prakse, pa i želja, podložna je neprestanim promenama. Neke promene, u (nasilno) homogenim društvima kao što je srpsko, teško dolaze do izražaja i susreću se sa mnogim preprekama. Nejednakost manjina u odnosu na ostatak stanovništva je duboko utemeljen problem, prožimajući se kroz sve slojeve društva – od ekonomskog i geografskog, preko kulturološkog, pa do socijalnog i legislativnog. Kao neko ko se bavi kulturom (koja se često tumači kao jedna od baza nekog društva), smatram da su teme manjinskih prava od izuzetne važnosti, jer manjine su podjednako važne niti kulturnog miljea jedne zajednice koliko i većina. Svojim običajima, tradicijama i verovanjima doprinose lokalnom stanovništvu i obogaćuju istoriju i kulturu jednog prostora – bilo geografski, ekonomski, pa i politički. Bilo bi krajnje nezahvalno konstanto crpeti kulturne resurse manjina, bez namere da se upravo ti resursi, kao veliki doprinos jednom osobenom kulturnom identitetu, prepoznaju kao jednaki učesnici u njegovom stvaranju. Shodno tome, manjinska prava moraju biti aktuelna tema jer dok god se ona budu tretirala kao pitanja od manje važnosti, neće moći da se istinski uvidi napredak ljudskog društva koje se definiše kao heterogeno, raznoliko, podložno i raspoloženo za promene.
