fbpx

Ne u naše ime

Ostavi komentar
Koja je cena laži? U seriji Černobilj, Valerij Aleksejevič Legasov postavlja ovo pitanje sebi i čitavom Sovjetskom Savezu. On ovo pitanje postavlja tvrdom socijalističkom rukovodstvu SSSR-a, narodu koji je toliko navikao na laži, mitove i bajkovite priče da više ne razlikuje san i javu, on ovo pitanje postavlja državi koja broji svoje poslednje dane. Jedna takva država na Balkanu brojala je svoje poslednje dane 1999. godine, a da toga nije ni bila svesna. Država koja je lagala samu sebe, koja je lagala svoj narod, koja je taj isti narod vodila i gurala u samoubilačke ratove, a onda cinično tvrdila da nikada u tim ratovima nije učestvovala. Država koja je bila opijena mitovima, država koja je na najviši pijedestal svojih vrednosti stavila golu silu, represiju, zločin i nasilje nad slabijima.

Dok su bombe NATO alijanse padale na Saveznu Republiku Jugoslaviju, dok su od Subotice do Prizrena ginuli vojnici i policajci pokušavajući da odbrane neodbranjivo, dok je narod drhtao u skloništima i podrumima, za to vreme je najviše srpsko državno rukovodstvo sprovelo u delo operaciju sakrivanja tela Albanaca iz ratnih zločina počinjenih na Kosovu. Zašto? Zato što su bili svesni da će morati na ovaj ili onaj način prepustiti kontrolu nad Kosovom i Metohijom stranim trupama i da će svi zločini vremenom biti otkriveni. U službenim prepiskama operacija je morbidno nazivana asanacijom terena, a u dnevniku Obrada Stevanovića, zamenika ministra policije SRJ, stoji staljinistički citat predsednika Slobodana Miloševića: Nema leša, nema zločina.

Ovim citatom su se i vodili glavni čelnici MUP-a, dok su pod policijskom pratnjom slali Božidara Protića, da u dve ture preveze leševe od Janjeva i Kosovske Mitrovice do Petrovog Sela. Dok smo se vozili obalom Dunava od Beograda, setio sam se da sam kao srednjoškolac sa drugovima dolazio u ovaj kraj na ekskurziju. Lepenski vir, Donji Milanovac, hidroelektrana Đerdap. U to vreme nikome od nas nije na pamet padalo da zadivljujuća priroda Istočne Srbije krije svoje mračne tajne. Jedanaest godina kasnije, vozim se istim putevima, prolazim kroz ista sela i gradove, ali bez one tinejdžerske veselosti i opuštenosti. Svest o tome gde idem guši sve one lepe gimnazijske uspomene. U Petrovom Selu se 1999. nalazio Nastavni centar MUP-a Srbije. Tamo su, od 25. do 28. juna 2001. godine otkrivene dve masovne grobnice iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 61 osobe. Šezdeset i jedan san, šezdeset i jedna nečija voljena osoba, šezdeset i jedno nadanje, šezdeset i jedan strah, šezdeset i jedan zauvek ugašenih života.

Da se vratimo na naslov ovog teksta. U čije ime? U čije ime su ljudi, kojima je posao bio da štite svoje građane, povukli oroz i bacili sramotu na sebe i svoju uniformu?  U čije ime je pucano u civile? U čije ime je pucano u žene, decu, starce? U čije ime su hladnjače pune leševa sa Kosova i Metohije išle put Batajnice, Petrovog Sela, Perućca? U čije ime? Gajim nadu da će moja generacija jednog dana glasno reći: Ne u naše ime.

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *