Obaveza je Srbije i Crne Gore, kao članice Ujedinjenih nacija, da sarađuje sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu (ICTY). Na saradnju sa Tribunalom u Hagu obavezuje je i domaći Zakon o saradnji sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
Usporavanjem i odbijanjem saradnje sa Tribunalom Srbija i Crna Gora krše međunarodne obaveze, ali i pokazuju da nema političke volje za rasvetljavanjem činjenica u vezi sa oružanim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije, kao i kažnjavanjem počinilaca najtežih zločina i vraćanjem dostojanstva žrtvama. Visoki funkcioneri Vlade Srbije u javnosti osporavaju rad Tribunala, stalno se pozivajući na vladavinu prava, a pritom odbijaju da optužene isporuče Tribunalu u Hagu. Vladavina prava podrazumeva poštovanje domaćih zakona i međunarodnih standarda, kao i institucija, te u takvom konceptu nema mesta pregovaranjima oko poštovanja zakona.
Zabranjavajući su sve češći pozivi samih optuženih na referendum i suđenja pred domaćim sudovima na koje nema zvaničnih reakcija. Sreten Lukić, Vlastimir Đorđević, Nebojša Pavković i Vladimir Lazarević su optuženici za teške ratne zločine na Kosovu i nedopustivo je da, umesto u pritvoru, svoju odbranu iznose u televizijskim emisijama. Pozivi na izjašnjavanje građana o isporučivanju Tribunalu su potpuna besmislica i služe zamagljivanju činjenica i nastavku patnje žrtava.
Inicijativa mladih za ljudska prava poziva državne organe da ozbiljno ispitaju navode glavne tužiteljke Tribunala Karle Del Ponte o tome da se Ratko Mladić nalazi u Srbiji i da najhitnije prebace u Hag sve optužene za koje poseduju informacije da su u Srbiji.
Saradnja sa Tribunalom u Hagu nije samo međunarodna i zakonska obaveza. Žrtve ratova na prostoru bivše Jugslavije čekaju pravdu i Srbija je dužna da na svaki način pomogne vraćanju ljudskog dostojanstva žrtvama i utvrđivanju činjenica.
