„Drvo se savija dok je mlado“ i baš tako budućnost zavisi od mladih – Vaskrsija Klačar, Crna Gora

Naravno, to su neka utopijska maštanja, ali konkretno kad kažem manjinska prava, prva asocijacija su pripadnici LGBTQ+ populacije, međutim, nakon nekog razmišljanja  ko je sve dio manjine, shvatila sam da to mogu posmatrati sa različitih apsekata i da u manjine slobodno mogu da ubrojim pored pripadnika LGBT zajednice i mlade ljude. Možda u prvi mah zvuči čudno, ali kad naiđete na frapantan podatak da 80% mladih svoju budućnost vidi van naše domovine, onda i ne iznenađuje toliko zaključak do kog sam došla. 

Konkretno moje interesovanje za ovu temu javlja se nakon studija gdje sam kroz se rad u civilnom sektoru zaljubila u mogućnosti koje mi pruža, kao i sve sjajne ljude i događaje koji su me promijenili na mnogo načina. Kroz nekoliko dana provedenih na Fruškoj Gori, pored divnih ljudi koje sam upoznala i sa kojima sam razmjenjivala mišljenja, shvatila sam da nisam sama i da skoro svaka zemlja u okruženju pati od iste bolesti netrpeljivosti i da je paralisana strahom od različitosti. Dakle, iako me je rastužilo, ipak me je i ohrabrilo da shvatim da nisam sama i da imam podršku mladih ljudi sličnih meni koji pokušavaju u svojoj moći da učine nešto, što je zaista vjetar u leđa. 

Kad razmišljam o manjinama u Crnoj Gori, ili konkretno na lokalnom nivou, problemi se u nijansama razlikuju  u zavisnosti od regije. Najizraženiji su u centralnom dijelu, jer je nekako centralizacija države dovela fokus cijelog društva baš u ovaj region, posebno u glavni grad. Pomislili biste 21. je vijek, uznapredovali smo kao pojedinci i kao društvo, kao i konstantnim radom na sebi i usavršavanjem koje je tako vidljivo kroz napredak u nauci, kulturi, i uopšteno u društvenim djelatnostima, svakako je doveo do jednog blagostanja u samom društvu kao jednoj neraskidivoj cjelini i kao skupu različitosti i međusobnog uvažavanja. Ubrzo shvatite da je tanka linija između prihvatanja i negiranja, i zavisi konkretno od spremnosti svakog pojedinca da li želi da gradi ili ruši jedinstvo. Nažalost više je onih drugih, tako da imamo potpuno izolovane grupe ljudi koji su naše komšije, prijatelji, poznanici, drugovi iz škole, koji su dio nekog drugog svijeta daleko od našeg, i sa kojim ne želimo da imamo bilo kakvih dodirih tačaka. Tako oni ostaju oni a mi ostajemo mi, i taj se jaz nikad ne prelazi, nikako da osvjestimo u sebi da smo svi mi tu zajedno, osuđeni jedni na druge i zašto onda ne pokušamo da ovo putovanje zvano život ne učinimo makar malo prijatnijim za sve nas. 

Ono što bih da istaknem ovde jeste da iako je Crna Gora zaista multietnička i multikulturalna, to je samo pokazatelj da mi dijelimo zajednički prostor, ali da li smo se saživjeli u tom prostoru- nisam baš sigurna. Ono što bih da ukažem drugima jeste da je nama potrebna interkulturalnost. Da pored spoznaje da smo različiti i da smo tu, pokušamo da pređemo te neke granice postavljenje istorijom, vaspitanjem, našim ličnim stavovima i da zakoračimo jedni prema drugima i da se prihvatimo i uvažimo međusobno. 

Ljudi koji pripadaju bilo kojoj zajednici koja je manjina u odnosu na ostale grupe društva svakako da se suočavaju sa različitim vrstama diskriminacije i vrlo je lako da se osjete manje vrijednim i nepoželjnim. Često sam kroz razne aktivnosti koje su sprovodile različite nevladine organizacije mogla da učim i slušam o pravima manjina i njihovom zanemarivanju pred raznim instiucijama, ali i u očima društva. 

Neizbježno je da svaka promjena u mislima i idejama vuče za sobom i promjenu u djelima. Pa tako, razgovarajući i dijeleći ideje i moguća rješenja, pokrećemo promjene. Ono što svako od nas može da učini jeste da uči i konstantno preispituje svoje stavove i mišljenja o pitanjima manjina. Konkretno kao neko ko se bavi radom sa ljudima kroz aktivizam, i kao neko ko želi da postane edukator, pomenuti semiar mi je bio odlična početna tačka da shvatim na koji način mogu doprinijeti makar na nekom manjem nivou svojoj zajednici. Shvatila sam da samo ostvarivanjem kontakata sa pripadnicima različitih grupa i sagledavanjem stvari iz njihovog ugla, kao i konstantnom edukacijom možemo pokrenuti stvari s mrtve tačke. Često volim da kažem „drvo se savija dok je mlado“ i baš to je suština, fokusrati se na rad sa djecom i mladima. Ukazati na važnost novih iskustava i neophodnost dobrog obrazovanja, ako ne formalnog- (to je već sistemski problem) bar neformalnog obrazovanja koje može da dopuni ili potpuno promjeni osnove na kojim formiramo poglede u odnosu na neke teme.