Ratovi postoje od kad postoje prve države. Oružje u ratovima se menjalo, od mača, luka i strele, preko buzdovana, puške, granata, atomskih bombi, pa do nuklearnog naoružanja. Međutim, postoji jedno oružje, zajedničko za sve ratove, brutalno, varvarsko, okrutno – seksualno nasilje.
Prošlo je trideset godina otkako su u julu 1995. nestali sinovi iz avlija, braća iz soba, muževi iz kreveta, komšije iz autobusa, đaci iz učionica. Od kada su ubijani redom, sistematski, bez izuzetka – ne po krivici, već po imenu.
Da li muškim protagonistima ratnih dešavanja pripada publicitet koji dobijaju ili smo ponovo podlegli propagandi?
Tog 28. juna sam pakovala šest meseci života u dva osrednja kofera, nadajući se da mi na aerodromu pri predaji prtljaga neće naplatiti dodatne kilograme prouzrokovane mojom nostalgičnom prirodom i nesposobnošću da neke stvari ostavim iza sebe.
Dugo sam se utapala u gorkoj kafi — onoj što se pravi iz navike, ne iz potrebe. Povukla sam se u svoj tihi, poznati prostor, gledajući kako dani prolaze kroz ekran i apsurdne izjave, kroz sastanke, kroz planove koji zvuče ispravno, ali ne dodiruju ništa živo. Početak godine nas je sve iscrpeo na načine koje još ne umemo da izgovorimo, a ja nisam znala kako dalje. Kako doprineti borbama koje više ni same ne znaju gde ih boli. Samo sam radila — po planu, po programu, bez osećaja.